Ana Andrijevna Ahmatova
Rodila se 1889. godine na jugu Ukrajine u aristokratskoj obitelji. Djetinjstvo je provela u Carskom selu, a već sa 11 godina počinje pisati prve stihove. Ocu se nije dopadalo da ona objavljuje poeziju jer je smatrao da blati njihovo časno ime, te zbog toga Ana koja se do tada prezivala Gorenko, počinje objavljivati poeziju kao Ana Ahmatova. Uz još nekoliko pjesnika utemeljila je akmeizam koji ističe vrijednost forme, preciznost, točnost i ekonomičnost jezika. Svojom poezijom doticala je mnoge. Pisala je o domoljublju, gubitku, užasima rata, zbog čega je bila i zabranjivana od strane Komunističke partije SSSR-a.
Nikada nisam prestala da pišem poeziju. Za mene je u pjesmama moja veza sa vremenom, sa novim životom mog naroda. Kada sam ih pisala, živjela sam u tim ritmovima koji su zvučali u herojskoj povijesti moje zemlje. Sretna sam što sam živjela tijekom ovih godina i vidjela događaje koji su bez premca.
Budući da je živjela u periodu Prvog i drugog svjetskog rata, život joj nije bio ni malo lak. Imala je tri ljubavi i niti jedna nije trajala zauvijek. Nakon što se rastala od prvog muža, on je bio strijeljan. Imala je sina koji je nekoliko puta bio uhićen i zatvoren u logor. Čak je pokušala pisati poeziju koja bi podržala tadašnju vlast, samo kako bi oslobodili njenog sina.
Posljednja zdravica
Pijem za ugašeno ognjište moje,
Za moj život pun žala,
Za samovanje u dvoje,
Za tebe pijem ja, –
Za laž usana što izdaše,
Za mrtvi pogled zena,
Za to što je svijet strašan,
Za to što Bog nije spas.
Marina Ivanovna Cvetajevna
Rođena je u aristokratskoj obitelji 1892 .godine. Bježala je od toga da potječe iz bogate obitelji, nesluteći da će jednog dana biti na rubu siromaštva. Živjela je jako buran život, sreću nije pronašla u braku te je imala brojne afere i ljubavi. Prema nekim izvorima možemo saznati da je njena najveća ljubav bila pjesnikinja Sofija Parnok. Sa suprugom Efronom, koji je bio carski viši oficir, imala je dvije kćerke. Pisala je o revoluciji, o gladi koja je vladala u Moskvi te od koje je jedna od njenih kćeri i umrla. Svojim stihovima je slavila sve one koji su se borili protiv tadašnje vlasti te zbog toga njeni stihovi nisu bili poželjni.
Veliki dio svog života živjela je u raznim gradovima u Europi (Pariz, Berlin, Prag). 1939. se vratila za Moskvu, a njen suprug je dvije godine nakon uhićen i pogubljen. Cvetajeva je te iste godine (1941.) počinila samobojstvo. Za njeno samoubojstvo se veže priča da joj je prilikom pakiranja kofera i vezanja istih pomagao Pasternak. Kroz šalu je rekao da je konopac, kojim su vezali kofere, toliko jak da bi se čovjek mogao objesiti za njega. Kada je pisac saznao na koji je način Cvetajeva umrla, dugo nije mogao sebi oprostiti tu šalu. Pjesnikinja je bila gotovo zaboravljena, na sahrani se nitko nije pojavio, a ne zna se čak ni gdje je sahranjena.
***
Istinu znam. Odbacih ranije sve istine!
Ne treba da ljudi s ljudima ratuju, sve u svemu.
Gledajte: veče. Gledajte: skoro će noćne tmine.
Pjesnici, ljubavnici, vojskovođe – o čemu?
I već počinje vjetar, već zemlja rosu primi.
Uskoro zvjezdana će slediti nebo mećava,
Zaspati ispod zemlje uskoro ćemo svi mi
Što jedno drugom na zemlji nismo dali da spava.
Bella Ahatovna Ahmadulina
Jedna od značajnijih pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća, a o kojoj se kod nas jako malo zna. Rodila se 1937. godine u Moskvi. Budući da je njen otac bio zamjenik ministra, a majka je radila kao prevoditeljica, djevojka je odrastala u okruženju poznatih pisaca i pjesnika koji su dolazili njima u goste. Baka je igrala ogromnu ulogo u njenom životu. Još kao malenoj čitala joj je ne samo bajke, nego i djela pisaca poput Gogolja i Puškina.
Sa 12 godina je počela zapisivati svoje stihove. Roditelji su željeli da postane novinarka, ali ona je željela upisati književnost. Bila je izbačena sa fakulteta, jer je odbila potpisati pismo koje je osudilo Borisa Pasternaka kao „neprijatelja domovine“. Nakon toga se uz pomoć prijatelja uspjela vratiti i završiti fakultet sa pohvalama. Veliki utisak je na pjesnikinju ostavila Gruzija. Bila je oduševljena tom državom i njenom kulturom. Književni kritičari su često govorili zai njene stihove da su staromodni, na što je ona i napisala stihove:
Mene starinski stil privlači.
Čar iz jezika drevnog bije.
Od naših riječi jače zrači,
Suvremenije i reskije.
Zanimljivo je i to što se Bella pojavila i u dva filma – Sport, sport, sport i Bio takav momak. Njene stihove je otpjevala i Alla Pugačova, te nekoliko drugih pjevača. Privatni žtivot bio joj je pun raznih ljubavi. Imala je nekoliko brakova i veza. Prvi put se udala sa 18 godina, ali brak nije dugo potrajao. 1974. se udala za Borisa Meserera i s njim je živjela do smrti, 2010. godine. Umrla je od duge i teške bolesti. Iz tog burnog života imala je i dvije kćerke.
Životi ove tri pjesnikinje nisu bili nimalo laki, ali to ih nije spriječilo da ostave neizbrisiv trag, ne samo na rusku, nego i na svjetsku književnost.